Monte Poppa | |
|
Nakon leta balonom vratili smo se u hotel; bili smo na sedmom nebu od uzbudljivog leta u balonu. Nakon obilnog, i slasno pojedenog doručka,
oko 8:30 smo krenuli autom za Monte Poppa. Na putu smo se zaustavili na jednom selu uz cestu gdje proizvode razne stvari od kikirikija (ulje)
i od soka od palme (rakija i bomboni). Kažu da bomboni imaju određeno djelovanje: stimuliraju određene aktivnosti, nešto slično Viagri.
Monte Poppa je jako poznato mjesto i smatra se Olimpom Myanmara. To je ugašeni vulkan, visok 1518 metara, posvećen prije svega kultu Nat, koji su, prema legendi, izabrali to mjesto za svoje boravište. Nat su duhovi koji imaju moć da pomognu, ali i da naškode ljudima. Tijekom njima posvećenih proslava, u medij (u pravilu su to homoseksualci obučeni u žensku odjeću) uđe duh. Alkohol, jako bučna muzika, pjesma i ples pomažu toj preobrazbi.
U podnožju brda, unutar hrama Magahiri su izložene figure koje predstavljaju 37 duhova. Ti duhovi su osobe koje su u prošlosti umrle nasilnom smrću, što je uzrok njihova nemira. Njihov kult je jako raširen među stanovništvom iako ne pripada budizmu. Na pitanje jednom od posjetilaca koji je nosio poklone duhovima (voće, cvijeće, novac...): "Vi kao budist vjerujete i u duhove?", odgovor je bio: "Nije baš da vjerujem, ali je bolje nemati ih protiv sebe.”
Na vrh brda se stiže uspinjući se stepenica, bosi. Nakon uspona od oko 750 metara se dolazi na vrh koji je oko 1.500 metra iznad nivoa mora. Uspon je vrlo interesantan, mijenjaju se vrste stepenica i cijelim putem se susreću mnogobrojni majmuni. Treba biti oprezan s njima: mojoj supruzi su za malo uspjeli ukrasti sunčane naočale. Na vrhu se nalazi zaravan, neka vrsta trga na kojem su smješteni brojni hramovi. Sve je vrlo blještavo od ogledalaca koja su korištena za izradu fasada i neonskih natpisa. Atmosfera je ugodna i spiritualna. Pogled se pružao u beskonačnost. Kružeći uz rubni zid koji ograđuje neku vrstu trga može se učiniti cijeli krug od 360 stupnjeva i uživati u potpunoj panorami. Okolina je ravničarska i to stvara ugođaj još ljepšim. Na žalost, vidljivost nije bila od onih najboljih. Pogled je djelomično smanjivala neka vrsta izmaglice koja se stvara u jako toplim, z a ne reći vrućim danima. Osim poljoprivrednih terena, pogled su pretežno zauzimala mala sela sa siromašnim kućama izgrađenim u tradicionalnom mianmarskom stilu. Pogled je bio uvijek usmjeren prema dole, pa sam se nekako osjećao kao Bog koji promatra nečega što je kreirano prije tisuće godina. U jednom trenutku sam podigao pogled i vidio potpuno vedro nebo, bez i jednog oblačka. Nakon što smo obišli ono što je bilo za vidjeti, sjeli smo na jedan zidić da malo predahnemo. Približio nam se jedan mladi par i upitao da li se možemo svi četvero zajedno slikati. Sa zadovoljstvom smo prihvatili. Uspjeli smo s njima razmijeniti i par riječi na engleskom. Mojoj supruzi se je jako dopala mlada žena, pa joj je poklonila jednu malu bilježnicu koju je imala u torbici. Žena se je jako klanjala i zahvaljivala, nakon čega smo se pozdravili. Kada je došao trenutak da siđemo, kraj stepenica nas je čekala ta djevojka i poklonila mojoj supruzi jednu malu plastificiranu sliku jednog Nata. Tu smo se još jednom od njih oprostili. Bio je to vrlo ugodan susret kojeg se i nakon par godina često i rado sjećamo.
Povratak prema našem boravištu je kao i obično bio prilično dug. Ja bih svako toliko malo zadrijemao (truckanje auta me uspavljuje), a supruga se je ljutila na mene jer propuštam divne krajolike koje više nikada neću imati prilike da vidim. Svako toliko bi i čavrljali s Luiđijem. Objašnjavajući nam razna mianmarska praznovjerja, razgovor je krenuo od duhova Nat, između ostaloga je napomenuo da se kod njih nikada ne pita kada će se stići; to nosi baksuz. Pred kraj puta, auto se je odjednom zaustavio. Probušila se lijeva prednja guma. Trebalo ju je promijeniti. Naš vodič i vozač su oštro razgovarali. Normalno, nismo razumjeli ni riječi od onoga što su si rekli. Luiđi nam je pojasnio da je vozač bio ljut na njega, jer drži da je on kriv što se je guma probušila. Pitao je vozača kada ćemo stići... Svi smo se na to slatko nasmijali, osim vozača: on nije govorio talijanski. Vratili smo se u hotel u kasno popodne. Supruga je bila vrlo umorna; dan je bio vruć, a penjanje naporno, pa je tako odmah otišla u sobu da se istušira i odmori prije večere. Ja sam proveo par minuta na internetu, a zatim sam se našao s Lui Tuiem na terasi. Jedna piva i uživanje u zalasku sunca. Atmosfera nije bila najčišća, ali je svejedno bilo lijepo. Kako sam prije par minuta bio na http://viceviplavuse.blogspot.com/ to je nekako poslužilo i kao povod za naš razgovor. Ispričao sam mu par dobrih viceva o plavušama. Čudno me je gledao i očito je bilo da mu nije bilo zabavno. Produbljujući temu, ispalo je da kod njih ne postoje vicevi i da se uopće ne pričaju. Ono što bi bilo najbliže tome su anegdote i zabavne priče, ali ništa slično vicevima. Kako smo razgovarali na engleskom, nisam bio siguran da sam dobro razumio, ili da je on mene shvatio kako treba, ali se na kraju ispostavilo ono što sam vam već rekao. |
Myanmar Početna Yangon Yangon |
