Monywa

S autom, 21. ujutro, smo se uputili prema Monywa-i. Po putu je bilo interesantnih stvari koje je trebalo pogledati. Popeli smo se na jedno brdo na kojem se nalazi jedna pagoda s puno statua Bude u sjedećem položaju. U daljine se je vidjela naša sljedeća meta, jedna pagoda u obliku ženskih prsa, koju je kralj dao izgraditi po uzoru na prsa svoje supruge. Pagoda se zove Kaungmudaw i nalazi se otprilike 10 kilometara od Sagaing-a, u blizini Mandalay-a.

Naredno zaustavljanje je bilo doista vrlo zanimljivo: dvije statue Bude nedavno izgrađene. Jedan Buda u ležećem položaju, dugačak oko 90 metara i jedan ogroman u stojećem položaju visok 170 metara. Ovaj zadnji je praktično jedan neboder u obliku Bude, izgrađen u armiranom betonu i čeliku, s 33 kata, s prozorima i liftom, koji nije radio. Unutar zgrade se još radilo i rekao bih da će se raditi još par sljedećih godina prije nego što sve bude dovršeno. Popeli smo se do 28. kata (zadnjih 5 katova nije bilo otvoreno za posjetioce). Vani je bilo jako vruće i možete zamisliti kako je bilo unutra, u zatvorenom prostoru. Na katovima su prisutne mnogobrojne statue. Zidovi su oslikani sa scenama iz pakla: orki koji prže i jedu ljude, pecaju ih...

Nedaleko od gigantskog Bude se nalazi stari park s 1000 statua Bude, svaka ispod jednog drveta, koje se zove Bo.

Malo dalje smo posjetili pagodu sa 600.000 statua Bude. Ima mnogo velikih statua, ali je najveći broj malih kipića koji prekrivaju sve zidove pagode.

Kasno popodne smo stigli u Monywa. Ostavili smo prtljag u hotelu i nakon šalice kave na terasi bungalow-a krenuli smo u obilazak mjesta. Našu pažnju je privukao jedan mali mostić, napravljen od tikovine, pomalo "pijan". Ne samo da ide gore dole, što se dobro vidi na slici, nego i krivuda lijevo, desno. Prije večere smo popili dobru tamnu pivu ABC u jednom lokalnom baru.

Dan iza, 22., smo se uputili prema famoznim pećinama iskopanim od tamošnjih stanovnika prije tisuću godina. Uz put smo se zaustavili da promatramo kako lokalno stanovništvo proizvodi bakar iz zemlje bogate bakrenom rudom. Postupak je gotovo isti kao i u prastara vremena, bez ikakve tehnološke pomoći.

Vračajući se prema Manadalay-u, zaustavili smo se, odmah uz cestu, u jednom malom selu da bi probali dva lokalna specijaliteta. Jedan od njih je piva od palme, a drugi je stvarno poseban, koji se ne probava svaki dan: miš na žaru. Priznajem da nam je trebalo malo hrabrosti prije nego što smo ga okusili. Okus? Sliči na dobro prepečenu svinjetinu i svidjelo nam se. Da su mi negdje to poslužili i da nisam znao što jedem sigurno bih tražio repete.

Već u blizini Mandalay-a, posjetili smo najduži drveni most od tikovine na svijetu, U Bein, dugačak 1,2 kilometra, koji povezuje mjesta Amarapura e Innwa. Dijelovi mosta koji su s vremenom bili oštećeni, zamijenjeni su s ružnom konstrukcijom u armiranom betonu. U jednom smjeru smo išli pješke preko mosta, a natrag smo se vratili s barkom (cijena prijevoza je 3 dolara). I kako je to obično bilo svih dana, zadnja posjeta se podudarala sa zalaskom sunca.